Psihologinja mi otkrila što misli o čitanju, gomilanju knjiga, "knjiškom OKP-u"...


Kako psiholozi gledaju na čitanje i neke zanimljive fenomene povezane s njim? U razgovoru s Majom Vujčić Vračević pokušao sam doznati što ona kao stručnjakinja kaže na utjecaj čitanja i pojedinih žanrova na psihu, što kaže na one koji misle da imaju „knjiški OKP“, što čitanje pojedinih žanra govori o čovjeku i drugo. 

Maja je među majkama (a posljedično i očevima) već dosta godina poznata po svom blogu Mamologija, koji je nedavno prerastao u posao u struci. Za više informacija posjetite Majin web i zapratite je na Instagramu. Ako zatrebate kvalitetan razgovor i savjet, ne oklijevajte joj se javiti. Pa, krenimo!


Što misliš, jesu li ljudi koji čitaju knjige općenito mentalno zdraviji?


- Što se tiče mentalnog zdravlja, puno toga može biti dobro i doprinositi rastu, razvoju i napretku pa tako i čitanje, ali može biti i štetno i kontraproduktivno. Ako se uz knjige opuštamo, veselimo, proživljavamo i lijepe i neugodne emocije, ako su knjige i čitanje oblik brige za sebe, onda je to svakako poželjna navika.

Ako ih počnemo koristiti kao bijeg od svojih neugodnih emocija, ako uz pomoć njih izbjegavamo suočiti se sa svojim problemima i izazovima, ako počnemo sve emocije proživljavati samo kroz likove iz knjiga i štititi se od ulaska u odnose sa stvarnim ljudima oko nas, onda to je nešto što treba i dalje nositi sa sobom kroz život, ali ne koristiti kao sredstvo izbjegavanja života.


Može li se prema žanru koji čita reći nešto o čovjekovom karakteru? 


- Rekla bih da smo svi mi puno kompleksniji od dijelova svog života. I kao što učim svoje klijentice da ih ne definiraju neugodne misli, emocije ili prethodna iskustva, tako i žanrove koje netko čita treba uzeti kao zanimljivost i promatrati ih iz tog ugla.


Možeš li pokušati objasniti privlačnost prema mračnim temama poput ubojstava,  koje se provlače kroz krimiće i horore? A i crna kronika je u vijestima uvijek u prvom planu.


- Rekla bih da su tu u podlozi dvije različite, a slične stvari.

Kod horora i krimića ljudi vole proživljavati u sigurnom okruženju neugodne emocije i to je skroz ok.

Što se tiče crne kronike, ona je posljedice evolucije našeg mozga. Naš mozak je puno stariji od trenutnih okolnosti i portala pa je napravljen tako da prvo uočava opasnost. Ljudima koji su živjeli prije tisuće i tisuće godina krucijalno je bilo hoće li ih susjedno pleme napasti ili ne, da li je nekog lovca raskomadao medvjed ili pripadnik susjednog plemena i koje opasnosti vrebaju.

Da su odmahivali rukom na to i izbjegavali ovakve vijesti jednostavno ne bi preživjeli. Problem današnjeg društva je što nas te vijesti stresiraju kao i naše pretke, a realna razina opasnosti je niža. Plus tome, vijesti ima nesrazmjerno više nego prije tisuće i tisuće godina.


Što bi se moglo primijetiti o ljudima koji masovno kupuju knjige, a nemaju ih vremena pročitati? Ukazuje li to na nešto u njihovom psihološkom stanju?


- Ne bih generalizirala, ali svakako u kompulzivnim kupovinama ili gomilanju nečega postoji neka praznina unutar onoga tko kupuje, nada da će se ta praznina zakrpati još jednom knjigom (cipelama ili legićima) i da će nekad kad sve to budu imali biti sretniji i zadovoljniji.

Također ima veze s našim mozgom koji je davno evoluirao. Naši preci koji su skupili više oružja, više drveta, više građe za šatore, duže su živjeli i imali su više potomstva. Danas se isto to može očitovati kao pohlepa i uvijek glad za još, još, još ,što društvo u kojem živimo potpiruje.


„OKP je ozbiljni poremećaj“


Često čitam kako ljudi pišu da imaju OKP. Smeta im kad knjige iz istog serijala nisu iste veličine, smeta im kad police nisu posložene točno kako su si zamislili, smeta im kad knjiga ima sitno oštećenje... Je li to OKP?


- OKP je ozbiljni poremećaj i nema veze s urednošću i željom za slaganjem i čišćenjem. Rekla bih da je to kriva pretpostavka temeljena na filmovima i serijama u kojima su ljudi koji pate od OKP-a “simpatično” prikazani kao neka vrsta ekscentričnih čudaka. To su ljudi koji u prvom redu jako pate i s obzirom na to da radim s ljudima koji se s tim nose, osobno mi nisu drage takve usporedbe ili pošalice.


Ljudi često kupuju knjige zbog nostalgije. Više ih neće čitati, ali vole te knjige jer su ih čitali u djetinjstvu i žele ih posjedovati. Je li to psihološki zanimljiv fenomen?


- “Kako je bilo lijepo kad sam se tako osjećala kad sam imala 12.” Imaju i emocije svoju prošlost i ponekad je prošlost tako lijepa i ugodna da joj treba odati počast i mislim da je to skroz u redu.


Možeš li, kao majka i stručnjakinja, preporučiti ljudima na što paziti kad kupuju knjige za djecu? 


- Mislim da je od toga što se čita važnija želja da se čita i iz kakve emocije dolazi to čitanje. Koliko čitanje stvara povezanost između roditelja i djece, ali i djece s knjigama. Ako i vama i vašem djetetu zaiskri oko, na odličnom ste putu.

Naravno, ima nekih slikovnica, danas sve više i više, koje prekrasno obrađuju teme iz psihologije, npr. strahova, pa osobno preferiram takve, ali svatko treba za sebe i svoje dijete pronaći ono što ćete voljeti.


Što misliš o knjigama za samopomoć? Ima li tu kvalitetnih stvari ili je riječ o zaradi na ljudima koji su mentalno ranjivi i nestabilni? 


- Ne bih rekla da su knjige za samopomoć generalno loše, ima fantastičnih poput The Happines Trap Russa Harrisa (kao i sve ostale njegove knjige), zatim knjige Stevena C. Hayesa i sl. Kod samopomoći važno je odabrati autore koji su stručnjaci u nekom području. Postoje naravno i pojedinci koji su prošli kroz intenzivno iskustvo osobne patnje i pritom naučili nešto, ali to treba uzeti s dozom rezerve, a ne kao znanstvenu činjenicu koja vrijedi za sve.


Što ti osobno čitaš? Koliko čitaš, koje autore? Imaš li neku knjigu koju bi preporučila baš svima?


- Što ne čitam, bolje je pitanje? :-) Rekla bih za sebe da volim čitati, da čitam dosta, nekad više, nekad manje, ovisno o tome koliko mi obaveze i djeca dopuštaju, ali mislim da mi je čitanje nužno potrebno, pogotovo kad sam u stresu, da napravim odmak pa se onda osvježena vratim svakodnevici. Tako se nastojim brinuti o sebi.

Obožavam Elif Shafak i Chimamandu Ngozi Adichie, a od popularnijih autora iz područja psihologije dr. Shefali Tsabary i Jespera Juula.


Primjedbe